SADRŽAJ.

Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja.

Stipan Zlatović

Prilozi za literaturu hrvatskih glagolskih spomenika. Priobćuje
Ivan Milčetić

I. Ivančićev zbornik.

II. Nepoznata glagolska knjižica tiskana 1496
III. Još jedna rijetka glagolska tiskana knjiga

Priobćio

Tekstovi

Libellus Policorion, qui Tipicus vocatur. Priobćio akademik
Sime Ljubić

Strana

39

40

80

84

87-153

Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Sabrao i uredio Ivan Kukuljević Sakcinski. (Nastavak: A. 1237-1240 15. Maii)

1

Priložak: Listina spljetskoga nadbiskupa Lovre od god. 1069 i opatice Marije god. 1119

220

154

244

Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja.

PRIOBČIO PR. STIPAN ZLATOVIĆ.

Predano u sjednici filologičko-historičkoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 17. travnja 1888.

U arkivih redodržave presv. Odkupitelja nadjosmo dva spisa ovoga putopisa o. Pavla, jedan na Visovcu, koji se odnosi jedino na samostane u Dalmaciji, prepisan u Mletcih god. 1772., a drugi u arkivu samostana sv. Martina na Vrhbraču cilokupa svih samostana ondašnje prostrane redodržave bosanske. Dali je ovaj izvornik ili priepis, po njemu se nemože znati. Za da se osvjedočimo, zamolismo vriednoga rodoljuba M. P. ot. Šerafina Ivanovića, bivšega državnika redodržave sv. Jerolima, sad starješinu samostana u Kopru, da bi nam dostavio koje vlastoručno pismo rečenoga o. Pavla, kojih se dobar broj nahodi u onomu samostanu; što on ljubezno i srdačno učini, poslavši njegovu propovied, na kojoj i vlastoručni podpis bijaše, pa i liepe crte životopisa, koje ćemo upotriebiti dalje i na čemu od srca mu zahvaljujemo. Uz pomenute crte posla nam i izvadak njegove slike, koja se u istomu samostanu čuva.

Prispodabljajući spise, sbilja uvidjesmo, da su obadva u svemu slična, to u obliku slova, toli u formi pisma, jedino što slova propoviedi bijahu tanja i pravilnija; u Memoriji, osobito drugomu dielu, nešto deblja i grbavija, ter cienismo, da bi ova naša Memoria mogla biti izvorna, vlastoručna; a razlikosti da bi bilo: što je propovied u mladosti napisana, a ova druga u kasno doba.

Uzrok njegovoga poslanstva proti običaju, po komu bosanska redodržava bijaše stekla pravo, da sama odabira pohoditelja i predsjednika za redovničke državne sborove, bijaše, kako sam povieda, taj: što se je onoga vremena zgodio u Bosni čudnovat slučaj, neobičan u katoličkoj crkvi; što se istodobno nadjoše tri biskupa u Bosni, i to: 1. Fra Jerko Lukić biskup Drivasta, koji nemoguć u svojoj biskupiji stanovati rad turske zapreme, stajaše u samostanu kod braće redovnika u Bosni, jer bijaše od stolice apoštolske imenovan namjestnikom bosanske biskupije i upravljateljem skradinske, kojom je od duljeg vremena upravljao, te redovnike i puk sebi naklonio. 2. bijaše biskup fra Pavao Posilović, naimenovan

1

STARINE XXIII.

skradinski i upravljatelj ostalih biskupija, koje ne imadjahu vlastitoga biskupa. On jednako nemogaše prebivati u Skradinu, jer Turci onamo razrušili crkve i oltare. Za koje vrieme stanovao je na Visovcu, pak i on se povukao u Bosnu i stao u samostanu kod braće redovnika.1 3. bijaše fra Toma Mrnavić, od Cesara naimenovan biskupom bosanskim, do tada samo ime nosio, a u ožujku 1640. u Šibeniku se posvetio. Kako tri biskupa stanovahu u tri različita samostana, tako i upravljahu župami i pukom odvisnim od istih samostana; ali svaki prisvajaše sebi pravo nad drugim, ter se malpomal zametnuše stranke i razdori medju biskupi, medju župnici i medju istim pukom, na štetu vjere i crkve. Tužbe i prosvjedi letijahu u Rim, a godine 1639. budući držan obći sbor Reda, da se stranke umire i poravnaju preporne zadjevice, bijaše odabran o. Pavao, koji srećno svoj posao izvrši, popravi i umiri.

Putujuć po mjestih prepunih pogibelji, videći neobične običaje i priedjele, zanimive riedkosti i vanredne okolnosti on ih tiekom putovanja pobilježi i sastavi u ovu uspomenicu, koju mi točno i vjerno prepisasmo, izostaviv jedino ono, što spada na posebnu unutrnju redovničku uredbu, što na javu ne spada, niti bi u ičemu moglo zanimati narodnu poviest onih doba.

Kako imadosmo sgodu pregledati arkivalne spise samostanâ redodržave presv. Odkupitelja, u kojih nadjosmo potankosti i riedkih uspomena, odnosnih na ono mutno doba, o kom se spisatelj bavi: tako cienismo, da nebi suvišno bilo, da ih u ovoj prigodi uvrstimo kao primjetbe istom spisu, kojim bi se bolje razumilo i protumačilo isto skazanje; osobito za one samostane, koje turski bies utamani na vieke.

Da bolje upoznamo spisatelja i vriednost njegove uspomenice, cienimo takodjer, da neće biti suvišno, što ćemo istaknuti njekoje kratke crte njegovog životopisa, koje je sabrao pop Petar Stanković Istrijanin i obielodanio god. 1829. u Bibliografia degli uomini distinti dell' Istria Tomo III. pag. 157 i kašnje drugi spisatelji u Saggio di Bibliografia Istriana 1864.

77

O. Pavao Pelizzer rodio se je u Rovignu Istrije god. 1599.; postao redovnikom sv. Frane u redodržavi sv. Jerolima u Dalmaciji. Odlikova se u nauku i postade učiteljem mudroljublja i bogoslovja, pak bijaše starješinom različitih samostana, definitor i custos, a napokon i definitor generalis svega franjevačkoga reda. Cienjen u velike od vrhovnoga starješine reda, bijahu mu namienjena razlika mučna i važna poslanstva. Kao povjerenik pohoditelj obadje redodržave Bosne, Brešie, Toškane, Marke ankonitanske, Umbrije i

1 Ovom uspomenicom suvremenoga spisatelja možemo popraviti o. Farlata, koji u Illyr. Sacr. IV. 29 cieni, da je stoprv god. 1642. fra Pavao postao biskupom, kad ga spisatelj god. 1640. pominje u Bosni kao drugog biskupa, radi koga on bijaše onamo odposlan; prvo toga kao biskup stao je na Visovcu i upravljao skradinskom biskupijom.